- S emocionalnog stajališta ova današnja Hrvatska nije ona «zamišljena» država. Iako nema razloga da bih se odrekao bilo kojeg dijela vlastitog ili kolektivnog angažmana u njezinu stvaranju. Ponosan sam što sam bio aktivni sudionik toga vremena i što mi je povijest dala tu privilegiju da sudjelujem u tim zbivanjima. Međutim, neke su se okolnosti promijenile što je Hrvatsku ponovo dovelo u tešku situaciju, odnosno neki segmenti hrvatskog društva se nisu promijenili što koči brži razvitak Hrvatske. Prvo, procesi globalizacije i europskih integracija Hrvatskoj ostavljaju vrlo malo vremena za prilagodbu, dok su se za to razvijene zemlje pripremale desetljećima. Drugo, nasljeđe socijalističkog mentaliteta te vezanost za jugoslavenstvo i internacionalističku ideologiju,  omogućilo je onim grupama koje nikada nisu vjerovale i željele hrvatsku državu da svoje anacionalne stavove iskazuju kao militantni aktivisti civilnog društva i globalističkog pokreta. Kako su ključni hrvatski razvojni potencijali prepušteni strancima, sve to ima za posljedicu da je teško ili nemoguće danas u Hrvatskoj postići nacionalni konsenzus oko temeljnih vrijednosti na kojima je moguće graditi budućnost Hrvatske.

 - Promjene koje su zadesile svijet nestankom komunističkog sustava, Varšavskog pakta i bipolarne podjele svijeta su takve da je većina svijeta danas u tranziciji. Kada je riječ o bivšim zemljama «realnog» ili «samoupravnog» socijalizma i među njima ima bitnih razlika. Jedne su imale vlastitu državu, i proživljavaju duboke promjene rješavajući se  trauma komunističke diktature i komunističkog nasljeđa. Druge pak, poput Hrvatske, Slovenije, Slovačke, Litve, Estonije, Letonije, itd. moraju stvarati i vlastitu državu i državne institucije. No i među njima ima razlike. Jer je u jednih u većoj mjeri ostala državotvorna misao i svijest o važnosti države za opstojnost naroda. U Hrvata je državotvorna misao bila najviše čuvana i njegovana u onim dijelovima naroda koji su najviše patili i koji su zato naučili što znači imati svoju državu. Komunistička teza da «radnička klasa nema domovine», i globalistička da «kapital ne poznaje državne granice» - zato su plodno tlo za opstanak kolonijalnog mentaliteta koji je i danas prisutan u hrvatskom političkom životu. Takvo stanje upućuje na zaključak da smo se u zadnji tren izborili za svoju državu, ali da će trebati vremena da je izgradimo na zdravim osnovama.

- Rekao bih da je danas nacionalna država na udaru podjednako i od neoliberalne doktrine, marksističke teorije o odumiranju države (jedan komentator velikog  zagrebačkog dnevnika, komentirao je proširenje EU 1. svibnja 2004. kao povijesni datum nestanka država), neiskustva i neznanja vođenja nacionalnih interesa. Iz tih je razloga danas još uvijek dijelu javnosti i dijelu medija neprihvatljivo kada se otvoreno govori o hrvatskim nacionalnim interesima. No treba naglasiti da je Hrvatska kao nacionalna država hrvatskog naroda posebno na udaru, jer deterministi koji upravljaju krizom na jugoistoku Europe, ne žele Hrvatski kao nacionalnu državu hrvatskog naroda. Zato je treba «detuđmanizirati», kako bi jugoistok Europe, ponovo bio laboratorijem novih tvorbi i eksperimenata u rješavanju BiH, Kosova, Makedonije.

 - Tome je vjerojatno više razloga. Potrebno je podsjetiti barem na dva. Hrvatska je mogla nastati jedino na ideji pomirbe, na ideji da nestanu građani prvoga i drugog reda, da se «unutarnji i vanjski neprijatelj» pomire s hrvatskim komunistima u zajedničkoj borbi protiv agresora na Hrvatsku. Nije se mogao voditi rat protiv agresora, a u pozadini ideološki rat. Osim toga takav ideološki obračun nije ni primjeren demokraciji. To što danas u tisku «susrećemo» iste osobe i iste teze kao i do devedesetih, treba «zahvaliti» činjenici što su mediji danas u rukama pretežito stranog kapitala, koji svoje saveznike pronalazi u onima s kojima dijeli istu ideologiju ili iste interese. Kao što vidimo to nisu nužno i hrvatski nacionalni interesi. Danas je u Hrvatskoj medijski prostor jasno podijeljen, nema cenzure, ali ni mogućnosti da «nepoćudna» vijest ugleda svijetlo dana. Filter je barem dvostruki. Opći okvir medijskog prostora određuju strani vlasnici svojim svjetonazorima i svojim kriterijima; unutarnji raspored vijesti određuju kontrolori – čija je zadaća ne dozvoliti razvoj nacionalne opcije i zamah hrvatskih nacionalnih interesa.

- Znanstvena istraživanja raspoloženja naroda i stavova u medijima pokazuju sasvim oprečne slike. Narod drži da su najveće vrijednosti Domovinski rad, katolička crkva, Hrvatska vojska, vjeruju u predsjednika Tuđmana, dok se u medijima te vrijednosti prikazuju negativno ili ponekad neutralno. Zašto je tome tako? Zašto pomirba nije naišla na podršku «lijeve» opcije? Zato što se oni nikada nisu ispričali za svoje postupke. Zato što oni nikada nisu priznali svoje pogreške; o tome se ne govori i to se ne istražuje. Zato se oni nemaju zašto miriti, a nemaju ni potrebe jer su došli na vlast uz međunarodnu potporu, i sve dok Bruxelleske i Washingtonske interese zagovaraju u Hrvatskoj, a ne hrvatske u Bruxellesu i Washingtonu to će biti tako.

- Mislim da lustraciju nije bilo moguće provoditi u vrijeme kada je trećina hrvatskog teritorija bila okupirana. Hrvatska je tada trebala jedinstvo a ne podvajanja. Ne vjerujem da bismo mogli provesti i lustraciju i dobiti rat. No činjenica je da nama treba moderna i efikasna državna uprava. Za to nam je potrebno riješiti se komunističkog i birokratskog mentaliteta što je puno teže i dugotrajnije nego «stare vlasti». Konačno, pogledajte kako je teško integrirati bivše istočne Nijemce, u novo njemačko društvo, iako su se oni riješili i «stare vlasti» a proveli su i lustraciju.

- Nisam ekonomist i ne mogu dati mjerodavnu ocjenu privatizacije. Činjenica je da je bilo kriminala u pretvorbi. I to je za svaku osudu bez iznimke. Međutim, činjenica je da su privatizacije u svim tranzicijskim zemljama završile na isti način, i da ni jedna nije provedena na zadovoljavajući način. Interpretacija izvještaja državne revizije o privatizaciji 2.000  državnih tvrtki isto je upitna. Istina je da u 75 tvrtki nije bilo ni jednog prekršaja, ali isto tako (ako se ne varam) tek je u manje od 100 slučajeva podnijeto kaznenih prijava. Prema tome radi se opet o političkim porukama tipa «oni su stvorili Hrvatsku da bi je opljačkali», itd. Danas najbogatiji ljudi u Hrvatskoj nisu oni koji su vezani za HDZ. Od 2000. privatiziran je veći dio državne imovine (nego do 2000.) ali o tome  se ne govori jer je Račanova vlada sve razvojne potencijale prodala ili prepustila strancima. A to izgleda nikoga ne uzrujava, odnosno sve dok traje taj proces treba isticati kako su oni drugi opljačkali Hrvatsku.

- Danas se pišu knjige o suvremenoj hrvatskoj povijesti iz različitih uglova. Osnovna ocjena ipak se mora donijeti na temelju krajnjih rezultata. Činjenica je da je predsjednik Tuđman uspio dovesti Hrvatsku do međunarodnog priznanja i osloboditi okupirani teritorij. Činjenica je da je njegova osnovna teza da je proces globalizacije dvosmjerni proces: integracije ali i individualizacije, potvrđen nastankom 15 novih država na tlu Europe nakon sloma komunizma 1989. Činjenica je da na svom putu osamostaljivanja Hrvatska nije imala potporu, već naprotiv. Put do cilja bio je moguć samo uz pravilne prosudbe vojnih, političkih i međunarodnih okolnosti. Predsjedniku Tuđmanu tu kvalitetu priznaju i njegovi najveći protivnici.

 -   Danas je Hrvatska izložena informacijskom ratu, ali novim strategijama informacijskog rata koje su razvijene sredinom 1990-ih. Njime se služe oni upravljači krizama, koji su danas zaduženi za jugoistok Europe, ili zapadni Balkan. Hrvatska je dio ratišta u tom informacijskom prostoru. Sve se odvija «javno» iako su ciljevi strategije skriveni. Osnovni je cilj informacijskog rata osigurati informacijsku superiornost tako da se ne dozvoli razvoj «oporbenih informacija». Protuinformacijama treba prekriti svaku oporbenu informaciju.  Kontrolom medija, upravlja se javnošću, usmjeravaju izbori, dovode na vlast poslušne garniture, diskreditiraju protivnici, prisiljava Hrvatska na poslušnost u međunarodnim odnosima. Gospodarsku neovisnost Hrvatska gubi jer je bankarski sustav 95% u rukama stranog kapitala; na političku poslušnost prisiljava se haškim optužnicam

- Mislim da je hrvatski narod pametniji od svojih političkih «elita». Osobno ne smatram da je Hrvatskoj cilj ući u EU ili NATO. To je sredstvo, a cilj je osigurati sigurnost države i blagostanje njezinih građana. Zato bih s tih pozicija pregovarao o europskim integracijama. A prvo bih u tim pregovorima postavio pitanje kako će EU izgledati 2025 godine? Ako će to biti neka unitarna, federalna Europa, onda Hrvatska ne treba žuriti u članstvo takve političke organizacije. Ako će to biti konfederalna Europa,  Europa nacija onda hrvatska treba imati mjesto za tim stolom. Ali s ugovorima koji su za nju povoljni. Račan nije potpisao povoljne ugovore. Ne vjerujem da će se za 20-30 godina bilo tko sjećati Račana ili Sanadera; ostat će u sjećanju samo to da hrvatska nije imala viziju a ni konsenzus oko ključnih pitanja dugoročnog razvitka i da zato mora plaćati visoku cijenu nesposobnosti svojih političkih elita.

- Onoga trenutka kada je počela opstrukcija i destrukcija temeljnih vrijednosti na kojima je stvorena hrvatska država, počinje i moralno rastakanje hrvatskog društva. Ista se slika ponavlja ne samo na političkoj sceni, nego i u medijima. Štoviše vjerujem da je slika politike i medija, zrcalna slika. Ti procesi jesu u velikoj mjeri rezultat globalizacije, koja počiva na relativizaciji svih vrijednosti. U Ustav EU nije mogla uči ni konstatacija da se Europa razvila na kršćanskim vrijednostima. Hrvatska kao nacionalna država hrvatskog naroda kriminalizira se do krajnjih granica. Posljedica toga su dnevna samoubojstva branitelja, koji ne mogu pojmiti i podnijeti da je njihova žrtva bila uzaludna i da je obezvređuju oni koji danas žive u slobodi. Ako se Hrvatska tome prepusti, onda nema izlaska iz krize u koju će sve dublje tonuti. Put je izlaska iz krize postići konsenzus oko temeljnih vrijednosti koje svi moraju poštivati. Te se temeljne vrijednosti moraju izvesti iz nacionalnih interesa. To nam je jedini put u budućnost.