- Ne vjerujem da podjele političke scene na lijevu i desnu imaju smisla. Ako ih rabim onda je to samo uvjetno i pod navodnicima. Vjerujem u političke programe koji su u funkciji čuvanja nacionalnog suvereniteta i promicanja kulturnog identiteta. Osim toga današnje političke stranke u Hrvatskoj imaju takvo nazivlje, da ih je teško spojiti s njihovim programima. Na primjer, Hrvatska narodna stranka Vesne Pusić ni po čemu ne slijedi svoj naziv; a dok je SDP bio na vlasti provodio je gospodarsku politiku po načelima «ekonomskog darvinizma» a ne socijalne politike. Čak ne vjerujem da je danas, kada imamo hrvatsku državu, smislena podjela na (ne)državotvorne stranke. Jer danas svatko tko plaća porez može tvrditi da je državotvoran. Zato radije govorim o domoljubnim strankama ili orijentacijama. Jer sam uvjeren da samo one zemlje, koje se pozivaju na «socijalni kapital», na nacionalnu koheziju mogu danas učiniti velike iskorake u gospodarskom razvoju i sačuvati svoju sigurnost.

- Već sam rekao da ne vjerujem da podjela političke scene na ljevicu i desnicu danas ima smisla. Ta je podjela vrijedila do 1990. i ona je bila razdjelnica na one koji su bili za ili protiv ideologije komunističkog totalitarizma. Tada je ljevica, komunistička stranka, imala neprikosnoveni monopol u državi i društvu, a «nedemokratska» desnica bili su svi politički protivnici, koje je trebalo politički i sudski progoniti. Podjela na lijevo i desno u Hrvatskoj  1990-ih dobiva novi smisao. «Desne» stranke su one koje su za stvaranje suverene i samostalne države hrvatske, «državotvorne» stranke, a lijeve stranke su sve ostale u rasponu od «jugoslavenske demokratske inicijative», do zagovornika civilnog društva kojima država, a pogotovo Hrvatska, ne treba. Od 2000. stranke možemo podijeliti prema njihovu stavu spram europskih, atlantskih i zapadno-balkanskih integracija. Danas se stranke u Hrvatskoj dijele na one čiji je ideal brzi ulazak u EU i NATO, koje pristaju na gubitak suvereniteta i samostalnosti radi ulaska u EU, koje pristaju na to da  europska birokracija i činovnici diktiraju i određuju ponašanje i odluke RH. HIP je danas u onoj maloj skupini stranaka, koje bih nazvao domoljubnim strankama, koje smatraju da EU i NATO nisu cilj nego sredstvo. Ulazak u EU je sredstvo da se postigne sigurnost i blagostanje, ali ne po svaku cijenu i ne po cijenu gubitka suvereniteta i samostalnosti. I ne po cijenu da u EU moramo ulaziti kroz zapadno-balkanske asocijacije. Mi ne odbijamo EU ali želimo da u tim procesima Hrvatska bude partner. Na EU gledamo kao političku zajednicu u kojoj Hrvatska ima svoje mjesto ako je organizirana kao konfederalna zajednica, zajednica nacija, a ne kao unitarna tj. federalna zajednica. Želimo da Hrvatska gradi svoju budućnost na dostojanstvu i ponosu, i ne želimo se odriči svoje prošlosti i Domovinskog rata, kao preduvjeta za ulazak u EU.

- Napadi na ideju pomirbe predsjednika Tuđmana, koji je na toj ideji uspio objediniti domovinsku i iseljenu  Hrvatsku, i stvoriti državu, ne mogu poništiti uspjehe koje je hrvatski narod ostvario 1990-ih. Bjesomučni napadi «ljevice» na tu ideju imaju jedan drugi trajni rezultat a to je nepovjerenje koje vlada u Saboru, među političkim stranka, ali i u narodu. Rezultat toga je politička nekultura koja blokira svaki dogovor u budućnosti Hrvatske. Vjerujem da je izlaz u stvaranju konsenzusa o bitnim pitanjima dugoročnog razvitka Hrvatske. U postojećim okolnostima taj se konsenzus može postići jedino na referendumu. Tako da se hrvatski narod počne pitati i izjašnjavati o svakom bitnom pitanju na referendumu.

- Mi smo se pojavili na političkoj sceni, a pojavili smo se prvo kao udruga 2000. a potom kao stranka 2002.godine, da bismo se suprotstavili politici «detuđmanizacije», i politici denunciranja hrvatskih političara i generala haškom tužiteljstvu. HIP je od samog početka zagovarao stvaranje koalicije domoljubnih stranaka. To je u našem programu, i tako smo se ponašali jer smo zagovarali i polazili uvijek od hrvatskih nacionalnih interesa. Nažalost, u tome nismo uspjeli. Uvjeren sam da je jedino u koaliciji domoljubnih stranaka izlaz iz postojeće situacije. Stranački egoizmi velikih i malih stranaka tome su zapreka. No odgovornost je ipak na vodstvu HDZ-a koje odbija ideju i razgovore o takvoj koaliciji iako smo im to u nekoliko navrata nudili. Bez najjače stranke nije moguće objediniti ostale stranke. Nadam se da će predstojeći predsjednički izbori dovesti neke do otrežnjenja. Naime, očito je da je Račan pobjednik na ovim predsjedničkim izborima. Račan je odlučio da njegova koalicija (6-7 stranaka) neće istaći svoje kandidate već da će podržati Mesića. Prema tome Mesić će biti obvezan Račanu, a ne Sanaderu koji ne želi ići u sukob s Mesićem naivno vjerujući da je moguć savez Mesić-Sanader po osnovi njihove obostrane bespogovorne suradnje s haškim tužiteljstvom i međunarodnom zajednicom. HDZ će možda i ostati pojedinačno najjača stranka i na lokalnim izborima, ali će izgubiti jer ne želi iskreno ići u dugoročne koalicije i učiti se na iskustvima svojih protivnika.

 - Danas nema nikakve razlike između Mesića, Račana i Sanadera u stavovima i provođenju vanjske politike. Čak i Vesna Pusić tvrdi da aktualno vodstvo HDZ-a provodi njezinu vanjsku politiku. Ta se politika svodi na to da Mesić, Račan i Sanader zastupaju američke i europske interese u Hrvatskoj, a ne hrvatske u Bruxellesu i Washingtonu. Posljedica je toga da se Hrvatska  svakim danom sve više odriče svoje suverenosti i samostalnosti, a to sve vodi k tome da se hrvatska država redefinira i da više ne bude nacionalna država hrvatskog naroda. Toga biračko tijelo HDZ-a postaje svjesno, iako još uvijek dobar dio vjeruje da su potezi aktualnog vodstva HDZ-a tek ustupci pod pritiscima međunarodne zajednice.  No ankete pokazuju da HDZ stalno gubi podršku među biračima i da se taj trend nastavlja iz mjeseca u mjesec. Ali zato rastu apetiti prema Hrvatskim teritorijima i interesima, od Slovenije do haškog tužiteljstva.

- Socijalni i kulturni kapital je ono na čemu Hrvatska može graditi svoju budućnost. Samo nacionalno samosvjesne nacije, nacije koje čuvaju i promiču svoj kulturni identitet imaju budućnost i ubrzani gospodarski razvitak. Prema tome kulturna politika i politika jezika sastavni je dio strategije dugoročnog razvoja. Mi takve strategije, osim «papirnate», nemamo. Zato svi napori koji se čine, a oni postoje kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, ostaju dio osobnih napora ili pojedinih institucija, ali nažalost nisu dio osmišljenog nacionalnog programa razvitka i promocije hrvatskog jezika, odnosno nacionalnog identiteta.

- Francuzi imaju razvijenu samosvijest o pripadnosti vlastitoj naciji. Oni jesu za EU ali smatraju da na čelu EU mora biti Francuz. Oni jesu u NATO-u, ali zagovaraju europske vojne snage. Osim toga oni nisu rasprodali svoje razvojne potencijale strancima, njihove aktiviste civilnog društva ne financiraju zagovornici globalističke ideologije, i njihovi mediji nisu prepuni komunističkih novinara. Francuzi neće nikada biti protiv Francuske, ni protiv francuskog jezika. Oni koji su u hrvatskoj protiv hrvatskog jezika, protiv medijskih programa na hrvatskom jeziku, samo iskazuju svoju odbojnost prema Hrvatskoj ili svoj kolonijalni mentalitet.

- Ne radi se samo o Tijaniću, nego i o mnogim drugim osobama iz javnog i estradnog života. Ali nije primarni problem u njihovom pojavljivanju. Mnogo je veći problem što danas na HTV i ostalim medijima nemate ni informacija ni ljudi koji će govoriti istinu o Domovinskom ratu, o zločinima počinjenim u agresiji na Hrvatsku. Uzmite kao primjer kako se izvješćuje o razminiravaju. Nikad se ne spominje tko je, kada i s kakvom namjerom postavio ta minska polja, Pa ispada da su minska polja nastala kao posljedica neke prirodne elementarne nepogode, a ne da su posljedica  četničke agresije. Jer mi se «ne smijemo zamjeriti našim neprijateljima», ne smijemo «politizirati» ni to što ljudi stradaju od mina i 10 godina nakon rata. Dakle, nije problem u Tijaniću i njegovim stavovima. Problem je u hrvatskim medijima, i politici, koja se želi uzajamno ispričati, jer «su svi podjednako krivi», pa se trebamo pomiriti kao što su se i Francuzi i Nijemci pomirili. Trebamo živjeti međusobno u miru. Ali «pomirba» nije moguća ako agresor ne prizna svoju agresiju i ako se ne ispriča žrtvi. Ako se ne zna tko je vodio obrambeni rat, a tko nije. Jer nismo svi podjednako krivi. Oni koji nas žele ponovo vidjeti, sada u nekoj zapadno-balkanskoj asocijaciji, zagovaraju tu tezu – da smo svi podjednako krivi, i zato se ponovo daje medijskog prostora raznim Tijanićima, ali se ne daje prostora svjedocima o zločinima agresora.

- HTV ne zastupa ravnomjerno različite političke opcije. No, ne vjerujem da se sve opcije trebaju «ravnomjerno» zastupati, na način da u medijima izgleda kao da  u javnosti imaju podjednaku potporu. Jer i to je oblik manipulacije. No, isto tako je činjenica da pojedine političke opcije, odnosno politička mišljenja, ne dobivaju nikakav prostor u medijima. Odnosno, manipulacije su takve da se «nepoćudne» informacije marginaliziraju, ili da se stavljaju u takav kontekst da postaju besmislene i irelevantne. Takav tretman zadnjih četiri –pet godina imaju teme o Domovinskom ratu, stvaranju hrvatske države, predsjedniku Tuđmanu, agresoru i zločinima počinjenim u agresiji, o braniteljima, itd.

- HIP stalno na to upozorava. No HTV ne šalje svoje novinare i svoje kamere na tiskovne konferencije HIP-a. Njihov je izgovor da oni ne izvješćuju o ne-parlamentarnim strankama. Ali su zato na vijestima redovito ne-vladine udruge koje ne zastupaju hrvatske nacionalne interese. One druge, poput Udruge HIP-a ponovo ne mogu naći svoje mjesto na HTV-u. Ilustracije radi, u 14 godina samostalne hrvatske osobno sam u živo sudjelovao samo tri puta na HTV-u. Sve ostale snimljene izjave bile su u režiji uredništva obično tako obrađene da se propustila ili izrezala ona bitna poruka.

- Puhovski mijenja svoje inicijative sukladno političkim promjenama. Kada je HDZ bio na vlasti do 1999. onda je dominirala teza da nije demokracija ako većina nameće svoje stavove manjini, te da treba dati prostor oporbi. Sada kada na političkoj sceni vladaju anacionalni stavovi iza kojih stoji i Žarko Puhovski, onda to treba ozakoniti kao demokratsku praksu.  Ono  što je Hrvatskoj stvarno potrebno to su jasan i precizan novinarski kodeks, i sudska praksa koja bi efikasno štitila i slobodu medija, ali bila i garancija zaštite osobnosti i privatnosti. Mi toga nemamo. Danas u medijima možete klevetati koga god hoćete. To ugrožava stvarna prava građana. Nitko se više ne usudi reći da su mediji danas najefikasnije sredstvo uništavanja ljudi, ideja i nacionalnih interesa, da ima i onih koji medije koriste za ucjene i reket, a da efikasne zaštite od toga nema.

- Promjene na političkoj sceni ići će paralelno s promjenama na medijskoj sceni. Danas se vladajuće političke elite, bilo one «lijeve» ili «desne» više brinu o svojoj slici u medijima nego o nacionalnim interesima o kojima bi trebale voditi računa. Obrana i promicanje hrvatskih nacionalnih interesa nije natjecanje za popularnost, već primarna zadaća politike. Nacionalni je interes i da se medijski prostor redefinira. Nije dobro za slobodu i demokraciju koncentracija niti samo «lijevih», niti samo «stranih» medija. Takva je situacija danas u Hrvatskoj. Mislim da nam je potreban jedan novi dnevni list, na novim osnovama i s novim političkim porukama. No da bi on dugoročno opstao potrebna je i cijela izdavačka kuća da bi takav list mogao i ekonomski opstati.